¤¤¤Sl@vonk@-ponosna....¤¤¤
26.05.2006., petak
MOJ RODNI KRAJ....MOJA PLETERNICA
Na mjestu gdje se Orljava probija između Požeške gore i Dilja prema Savi, na tzv. vratima Požeške zlatne doline, okružene vijencem gora (Psunj, Papuk, Krndija, Dilj i Požeška gora), nalazi se Pleternica. Smještena na jugoistoku Požeško-slavonske županije, Pleternica je administrativno sjedište grada s ukupno 37 naselja:Ašikovci, Bilice, Blacko, Brđani, Bresnica, Brodski Drenovac, Bučje, Buk, Bzenica, Ćosinci, Frkljevci, Gradac, Kadanovci, Kalenić, Knežci, Komorica, Koprivnica, Kuzmica, Lakušija, Mali Bilač, Mihaljevići, Novoselci, Pleternički Mihaljevci, Poloje, Ratkovica, Resnik, Sesvete,Srednje Selo, Sulkovci, Svilna, Trapari, Tulnik, Vesela, Viškovci, Vrčin Dol, Zagrađe, Zarilac. Zbog pogodne klime i bogatog tla, te plodne riječne doline Orljave i Londže, Pleternica je kontinuirano naseljena od najstarijih dana do danas. O naseljenosti ovog dijela Požeške kotline u različitim fazama paleolitika kazuje nam paleolitski lokalitet kod Zarilca u istočnom dijelu općine Pleternica. Ovo nalazište mlađeg paleolitika sadržanog s puno skeletnih ostataka mamuta, bizona, divljih konja, jelena i drugih životinja potvrđuje da se kod Zarilca nalazio logor gornjopleisto-centskih lovaca na mamute. To je dosad najznačajnije nalazište takve vrste u našim krajevima, s puno podudarnosti sličnih lokaliteta u središnjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi. Prema arheološkim istraživanjima spomenika materijalne kulture iz prethistorije, sa sigurnošću je utvrđeno da je područje Pleternice, a na osnovi prethistorijskih lokaliteta kod naselja Gradca i Ašikovaca, u to vrijeme bilo intenzivno naseljeno. Riječ je o lokalitetima Klasje i Babišnjača kod Gradca gdje su pronađene kopče, nekoliko ukrasnih narukvica od bronce, zlatna zrna oko 500 godina pr.n.e. s pretpostavkama da se tu nalazila nekropola-groblje iz mlađega željeznog doba. Lokalitet Babišnjača važna je glede zemunice u eneolitskom sloju. Okolica sela Ašikovci bogata je nalazima ulomaka keramike koja pripada dvjema poznatim kulturama iz prethistorije, badenskoj i vučedolskoj. Prethistorijsku arhitekturu predstavljaju i neotkopani tumulusi u selu Tulniku, ali vjerojatno i kameni granivrani fragmenti neolitskih zidina ugrađenih u crkvu sv. Dimitrija u Drenovcu i sv. Mihajla u Ratkovici. Srednji vijek: Na temelju srednjevjekovnog arheološkog materijala, nekropoli u Brodskom Drenovcu, datiranoj iz prve polovine 9. stoljeća, koja je pripadala avarsko-slavenskom kulturnom krugu, doznajemo o prvim pokušajima stvaranja slavenskih središta na ovim prostorima. Prema jednoj bilješci Adama Baltazara Krčelića, ime Pleternica spominje se 1270. godine. U srednjem vijeku Pleternica se zvala i Sveti Nikola po župskoj crkvi sv. Nikole, a koja je uz župu zapisana 1335. godine. U pisanim ispravama 1427. godine zapisano je ime Pleternik. Tijekom 14. i 15. stoljeća u Požeškoj županiji spominje se do 80 plemićkih obitelji, s tim što je oko Pleternice bilo najviše sitnih plemićkih posjeda, koje je držalo više plemićkih obitelji. Pojedini dijelovi požeške županije bili su u 15. stoljeću relativno gusto naseljeni. Posjednici Pleternice bili su velikaši Gorjanski. Na vlastelinstvima i plemićkim posjedima u to vrijeme postojalo je tridesetak tvrđava i utvrda. Svjedok tog vremena dana je dijelom sačuvani Viškovački grad u Požeškoj gori, južno od Viškovaca, sela koje leži na cesti Požega-Pleternica. Gradina je vrijedan povijesni grad jer u okviru 14 evidentiranih srednjovjekovnih gradova požeštine ističe bogatu prošlost pleterničkog kraja. Početkom 16. stoljeća Pleternica je bila u posjedu krupnih feudalnih posjednika Berislavića, Grabarskih, potomaka bana Borića. Na prostoru pleterničke općine registrirani su i sačuvani vrijedni spomenici sakralne arhitekture iz srednjeg vijeka. Najvrijednije su gotička crkva sv. Dimitrija u Brodskom Drenovcu, barokizirana crkva sv. Mihajla u Ratkovici, barokna kapela sv. Kuzme i Damjana u Kuzmici i crkva Svih Svetih u Požeškim Sesvetama (iz predturskog doba). Pleternica za vrijeme Turaka: Turskim osvajanjem Pleternice 1536. godine, a onda i Požege (1537.) kao sjedišta Požeške županije, našla se Pleternica u sastavu novoosnovanog sandžaka kao jedna od 12 turskih nahija, u timarskom posjedu požeškog spahije Mehmeda Hadžiagića. Za vrijeme 155 godišnje turske vladavine Požega je bila vojno, političko, kulturno i gospodarsko središte požeškog sandžaka, a Pleternica važno raskrižje cesta. Cijelo ovo dugo razdoblje nije oslabila snažna vjera hrvatskog stanovništva iako je turska vlast činila sve da privede ljude na islam, milom ili silom (npr. Kršćani su morali služiti tursku vojsku, kao vojnici; davali su desetinu gospodaru tzv. ušur; plaćali su harač – porez u novcu za sultana u Carigradu; davali su danak u djeci svake pete godine, i to mušku djecu za vojnu školu a žensku djecu za harem). Habsburška vladavina: Nakon oslobođenja od Turaka 1688. godine Slavonija je postala granično područje Habsburške monarhije prema Turskoj. Vlast su u Slavoniji dijelili zapovjednici vojnih snaga Monarhije i komorski organi u ime vladara. Podjelom Slavonije 1702. godine na Vojnu krajinu i Provincijal izvršila je carska vlast refeudalizaciju najvećeg dijela Slavonije i Srijema, te prenijela sve troškove na podložno stanovništvo, pazeći pritom da veći dio javnih prihoda osigura za carsku blagajnu. Porezno zaduženje stanovništva u Provincijalu izvršeno je razrezom poreza po mjestima, vlastelinstvima, okružjima i provizoratima. Tada je (1702.) vlastelinstvo Pleternica, koje se nalazilo u Požeškom komorskom distriktu, u sastavu imalo 22 sela. Prelazak vlastelinstava u ruke plemićkih i velikaških obitelji i vjerskih institucija, tj. proces dekameralizacije, odvijalo se na slavonsko-srijemskom području od kraja 17. stoljeća do 1730. godine. U to doba Slavonija bez Srijema bila je podijeljena na četiri glavna distrikta (okružja): osječki, valpovački, virovitički i požeški. U Požeškom komorskom distriktu bile su gospoštije (vlastelinstva) Pleternica, Cernik, Brestovac, Velika, Kutjevo, Kaptol, Stražeman i grad Požega. U Požeškom distriktu dekameralizacija vlastelinstava završena je 1742. godine. Iste godine, po odobrenju cara Karla VI, posljednjeg muškog potomka dinastije Habsburga, vlastelinstvo Pleternica našlo se u posjedu dvorskog savjetnika Ivana Teodora od Imbesena. Godine 1745. nakon obnavljanja, Požeška županija je bila podijeljena na dva kotara, požeški i pakrački. Vlastelinstvo Pleternica je pripadalo požeškom kotaru, a njime je upravljao Franjo barun Trenk, koji je u posjedu imao i druga imanja u Slavoniji, Brestovac, Veliku, Pakrac i Nuštar. U prvoj polovici 18. stoljeća, na obali rijeke Orljave, izgradio je Trenk vojarnu, kasnije prozvanu Trenkova, koja je bila kvadratnog oblika, visokog prizemlja s jednim katom u kojoj se nalazilo 60 prostorija različitih veličina i namjene. (slika Trenkove vojarne, na mjestu današnjeg parka) Iz nje su čuveni Trenkovi panduri odlazili ratovati protiv Bavaraca, Prusa i Francuza pod zastavom Marije Terezije. Otuda spomen na vojskovođu, koji nije bio hrvatskog podrijetla, ali u uspomenama stoji: „… da Trenk u najopasnije vrijeme monarhije bijaše najhrabriji i najpoduzetniji vojnik čitave austrijske vojske“. Kako su nakon Trenkove smrti (1749.) njegova imanja došla opet u vlasništvo kraljevske Komore, Pleternicu je Marija Terezija prodala 1751. godine barunu Ivanu Peterffiju. U njegovu se vlasništvu ovo vlastelinstvo nalazilo sve do 1798. godine. Krajem 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća dospjelo je imanje Pleternica opet u posjed jednog vlastelina, Jakova Svetića. Poslije Svetićeve smrti (1834.) pleterničko imanje se još 1848. godine bilježilo zajedno kao vlasništvo njegovih nasljednika. Iako je dolazilo pod kraljevsku blagajnu, imanje je bilo u opadanju, da bi se nakon ukidanja feudalnih odnosa jedva održalo. Nakon ukidanja kmetstva (1849.) Pleternica je bila, uz Veliku i Bektež, i jedna od tri upravna kotara s bilježništvom, a prostirala se od Komorice do Imrijevaca. Kada je 1876. godine uprava odijeljena od sudstva, Pleternica je bila u požeškoj županiji jedna od pet općina sa 32 sela. Kad je 1881. Vojna krajina godine pripojena matici Hrvatskoj, Požeška županija razdijeljena je na kotareve, pa je Pleternica u najvećem požeškom kotaru bila jedna od 11 upravničkih općina. Godine 1891. pleterničko je vlastelinstvo prodano Brodskoj imovnoj općini, koja se uz kasnije kupljena imanja u Stražemanu i Kaptolu održala sve do 1945. godine. Pleternica se početkom 20. stoljeća razvijala zahvaljujući činjenici što je raskrižje ceste i od 1894. godine željezničke pruge Nova Kapeta-Pleternica-Osijek, odnosno Nova Kapele-Pleternica-Požega. 1891. osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo, 1905. Pjevačko društvo „Trenk“ a 1926. osnovani su nogometni klubovi „Zrinjski“ potom i „Tomislav“ (kasnije „Slavija“). 1907. Pleternica je dobila telefonsku vezu, a te godine je ovdje došao i prvi putujući kinematograf, i izazvao pravu senzaciju. U ovo vrijeme se pojavio i prvi biciklist, kojeg su u jednom selu žene i djeca napali kamenjem, jer je navodno navukao tuču na selo, vozeći „vražji točak“. Društvo za unaprijeđenje Pleternice je 1928. uredilo i zasadilo središnji park u mjestu, izuzetne hortikulturne vrijednosti, koji se prema Prostornom planu županije predlaže za dodatnu zaštitu. Od 1936. godine postojalo je Radničko kulturno-umjetničko društvo, a od 1977. vrlo uspješno djeluje KUD Orljava koja više od deset godina aktivno organizira u Pleternici kulturnu manifestaciju etnografskog sadržaja „Lipanjski dani stvaralaštva“ (LIDAS ). U Pleternici se nude športsko-rekreacijski sadržaji, uz postojeće športske terene: rukomet, košarka, streljaštvo, tenis, stolni tenis, kuglanje, boćanje, šah i sokolaštvo. U društvenom životu Pleternice istaknut je rad Hrvatskog ženskog društva i radioamatera, a petnaest godina postoji i djeluje filmski videoklub „Zlatna dolina“. U 1992. godini osnovana je u Pleternici Romska zajednica. Klikun: Najpoznatiji proizvod brodske imovne općine tog vremena bila su vina iz Starca iznad Pleternice i Klikun vino iz danas napuštenih vinograda iznad Koprivnice u Požeškoj gori, s čijih se istočnih ogranaka pogodnog tla, površine od 120 ha, proizvodilo do 5000 hl vina. Postoji usmena predaja o porijeklu imena vina Klikun, koja kaže da je francuska veleposjednica Kliko odlučila ogoljenim brežuljcima (zbog posječene hrastove šume) vratiti život, pa je poslala cijepove raznih vrsta vinove loze koji su onda tako izmiješani bili posađeni. Brdo je prema prezimenu Francuskinje dobilo ime Klikun, kao i vino iz tih vinograda. Ing. Seissel tvrdi da ime vuče korijen od rudine čiji je naziv KLIKOVNA, na granici prema selu Laze, u blizini Koprivnice. Vino Klikun je bilo poznato kao vrlo kvalitetno vino već 1864. godine, kada je bilo izloženo na prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu. Na istoj izložbi grof Lav Wurmbrand iz Vetova također izlaže vino klikun iz 1861. Vino klikun pravljeno je od nekoliko vrsta grožđa. To su prema navodima ing. Hruškara: graševina, burgundac bijeli, rajnski rizling i petrinjska ranina, zvana klikun ranina koja je jedina autohtona, tj. domaća sorta. Sljubljivanjem ovih vrsta grožđa stvoreno je visokokvalitetno i daleko čuveno vino. Vino je bilo izvoženo i u Austriju – Beč, gdje je prodavano u restoranu Rathauskellerei i do dva vagona. Prema kazivanju Mate Pezerovića postojala je točiona vina klikun u Zagrebu u Vlaškoj ulici. Zasigurno se zna da je u Zagrebu u Gajevoj ulici br. 8. bio buffet Branka Jušića iz Pleternice od 1934. do 1948. godine u kojem je vlasnik točio svoje pleterničko vino, ali i vino klikun zelenkaste boje koje je dopremao u bačvama iz Pleternice. U Pleterničkom vinogorju filoksera se javlja 1900. godine, a obnova započinje cijepljenom američkom lozom 1905. i prvi takav vinograd je zasadio bilježnik Franjo Kammermann. Poznati su vinogradi i ostalih vlasnika Joze Smoljanovića, Josipa Pintera, Jakše Radonića, Vase Price, Franje Jušića, Mirka Leikauffa, Filipa Lekića, Đure Raljušića, Franje Schulza, Julija Pauša, Mirka Štajduhara, Mije Tomića i dr. Vinogradi na Klikunu su osobito doživjeli svoju obnovu za vrijeme upravitelja Bauera rodom iz Sotina, inženjera agronomije. Bauer je upravljao vinogradima i podrumom u Pleternici punih 18 godina (1923-1940). Vino klikun je za njegovo vrijeme dobilo brojna priznanja i diplome. Uglavnom je vino transportirano u bačvama, a manje su količine i flaširane, u bocama od 0,70 litara. U drugom svjetskom ratu su stradali i vinogradi i podrum, a s obzirom da se ovdje nije mogla primjenjivati nova tehnologija u obradi vinograda, vinogradi su bili iskrčeni i nikad ponovno obnovljeni. Prethodno je bio ponuđen za obradu seljacima Koprivnice, ali za to nije bilo interesa. Kronologija Pleternice 1944-1990. U rujnu 1944. su počele borbe partizana i NDH u Požeštini. 17. rujna 1944. partizani ulaze po prvi put u Pleternicu (kasnije Dan općine). Dva mjeseca kasnije Domobranski zdrug ponovno zauzima Pleternicu, a partizani se povlače na Papuk, da bi 3. prosinca 1944. jedinica XL. Udarne brigade zauzele Pleternicu, prilikom čega su poginula i dva 16-godišnjaka iz Pleternice (godište 1928. koji je gotovo u cijelosti otišao u partizane). Istog dana je minirana crkva sv. Nikole iz 18. stoljeća. 17. travnja 1945. počinje konačna bitka za Pleternicu, koja je bila glavno utvrđenje i križanje ceste na izlasku iz Požeške doline. Nakon obostrano velikih gubitaka, sve snage obrane napuštaju Pleternicu, koja ostaje u ruševinama. Teško je oštećena Trenkova vojarna iz 18. stoljeća, pošta, šumarija, zgrada općine. U borbama za Pleternicu je poginulo više stotina branitelja i napadača, Nijemaca i partizana. Prvi su pokopani u bunkerima u mjesnom parku, a drugi iza ciglane, uz cestu prema Požegi. Pleternica je bila posebno razrušena, pa se ubrzano radilo na rašćišćavanju i obnovi mostova, cesta i objekata. Uspostavljena je požeška hidrocentrala na Orljavi u Kuzmici. Proradile su brojne ciglane po selima, za proizvodnju prijesne cigle, a vrlo rijetko pečene. Kako bi se spriječio šverc hranom i robom, država uvodi snabdijevanje pomoću točkica, tj. bonova. Pomoć iz UN-a i SAD-a se često dijelila nepravedno, pa je bilo krađe, šverca i nezadovoljstva. U Pleternici se na masovnom sastanku izglasala smjena djelitelja pomoći, no tad se digao jedan seljak i rekao: „Nemojte ga smjenjivati. Tek što je podilio sebi i svojima, komšijama i ljubavnicama, pa su svi njegovi podmireni. Ako dođe drugi pa to isto uradi, sirotinji neće ništa ostati.“ I poslušali su ga. Zakon o agrarnoj reformi imao je cilj uništiti veleposjede i oduzeti zemlju bogatim seljacima, župama i samostanima. Konfiscirana imovina postala je općenarodno dobro i dijelila se borcima i njihovim političkim suradnicima. 1945. godine je počela prisilna dioba imanja zadruga. Kućne zadruge su imale i po desetak i više članova u jednoj kući, no morali su se podijeliti. Mnoge su se podijelile samo „na papiru“, no živjele su i dalje „na vrpi“. Aktivisti Partije išli su u provjeru da vide da li je zadruga doista podijeljena, te da li svaka grana zadruge ima svoju kuhinju ili štednjak. U razdoblju 1945. do 1947. godine u župi Bučje, sa selima Zagrađe i Brodski Drenovac, popisano je 276 osoba koje su na razne načine likvidirane za vrijeme partizanske vlasti. Za odmazdu zbog svoje ideologije, počelo je namjerno uništavanje uspješnih poduzetnika u Pleternici (Pipal – kinofikacija, braća Včelik – pilarstvo i tehnika, Tilšar i Tureček – graditeljstvo, Varžak – stolarija, Mikšik – mehaničarstvo, mlinarstvo…). Do 1948. je u Pleternici radio veliki paromlin „Orljava“ koji je prije pripadao poduzetniku Kelleru. Mljeo je i do 2,5 vagona pšenice dnevno, no nakon nacionalizacije postao je nerentabilan. Tad je demontiran i prevezen negdje u Liku. Nakon ovoga Pleternica ostaje potpuno bez mlina (osim vodenice na Brzulji). Mljekara Josipa Pipala, koja je djelovala od 1933. i koja je dobivala za svoj sir nagrade i kolajne u zemljama glasovitih sireva poput Francuske i Belgije, bila je nacionalizirana, a uskoro prestaje s radom. 1946. je osnovan Nogometni klub „Borac“ (od 1952. „Slavija“), i obnovljena je Hrvatska knjižnica i čitaonica. 1951. je izgrađena moderna kuglana, te počinje s radom Kuglački klub. Počinje s radom osmogodišnja škola. U listopadu 1961. osnovano je poduzeće „Metalija“ za proizvodnju kovinskih elemenata i vinskih bačvi, buduća „Sloga“, poduzeće za proizvodnju i promet metalnih i drvenih proizvoda. 1962. godine pleterničko općinsko vodstvo izradilo je elaborate za izgradnju tvornice lesonita i tvornice za preradu voća i povrća u Pleternici, na mjestu gdje je tridesetih godina češki tvorničar Bata uzalud pokušavao podići svoju tvornicu (da bi to kasnije napravio u Borovu kraj Vukovara). Uznapredovale su bile i pripreme za otvaranje srednje škole u Pleternici (pleternička osnovna škola imala je blizu 1600 učenika, a bila je među najboljima u kotaru, te u rukometu i stolnom tenisu i prvak Hrvatske). U Pleternici je tada radila večernja škola za buduće srednje ekonomske tehničare, a odavde su svake godine dva nova razreda srednjoškolaca vlakom putovali u Požegu, pa je otvaranje srednje škole općeg smjera bilo opravdano. Sva ova nastojanja su propala nakon novog preustroja Republike. Iako je bilo predviđeno proglašenje komuna Požega, Kutjevo i Pleternica, vodstvo kotara (Hlad i Lukić) su smatrali da bi to bila degradacija za Požegu, te traže da Požega obuhvati i područja Kutjeva i Pleternice. Kutjevčani su pristali na nagodbu, uz uvjet osnivanja velikog agro-vinogradarski kombinat (što se i ostvarilo), a Pleternica je izgubila sve što je dotad stekla. Ostala je samo na malom mjesnom uredu i matičnom službom, dok su sve druge upravno-političke funkcije prenešene u Požegu. Požega, pa i Kutjevo su po broju stanovnika rasli tijekom sljedećeg desetljeća, a broj stanovnika u Pleternici je počeo opadati. Osiromašenje Pleternice nastavlja se priključenjem „Sloge“ istoimenoj požeškoj Tekstilnoj industriji. Te godine nestaje i pleternička mljekara „Pipal“, te se mlijeko vozilo u Požegu. Ukinuta je Milicijska stanica, Narodna čitaonica je pridodana požeškoj, kao i sve općinske službe. Svi poznatiji kadrovi preseljeni su u Požegu ili napuštaju Pleternicu, a nekadašnje trgovište Pleternica životari sve do proglašenja slobodne i demokratske Hrvatske, kad je općina obnovljena. 1970. godine je na području Pleternice, na zemljištu koje je nekoć pripadalo Brodskoj imovnoj općini nastalo je selo koje su utemeljili doseljeni Hrvati Hercegovci. Nazvano je prema najstarijoj žiteljici, starici Veseloj. Osim tog sela na cesti Pleternica – Gradac naseljeno je također mnogo Hercegovaca koji su poslije potapanja doline Rame i izgradnje hidrocentrale preseljavali uglavnom u Slavoniju. Selili su i Hrvati iz Širokog Brijega (Lištice) iz političkih razloga i šikaniranja koje su provodile ondašnje vlasti koje su likvidirale većinu fratara iz samostana. Najčešća prezimena doseljenika su: Bagarić, Barišić, Bonić, Brekalo, Crnjac, Čuljak, Ćurdo, Ivanković, Marić, Obradović, Papac, Pavlović, Perić, Penava, Rimac, Radoš, Soldo, Vujnović i dr. 1974. Izgrađen je novi most u Pleternici na Orljavi. Pleternica je dobila novu robnu kuću. 17. siječnja 1997. godine Pleternica dobiva status grada. Gospodarstvo i obrt kroz povijest: Vrlo rano se u Pleternici razvio obrt i trgovina, zbog njenog povoljnog zemljopisnog položaja i smještaja na raskrižju puteva. Još 1836. Ferdinand I svojom poveljom omogućava pleterničkim obrtnicima organizirati mješoviti ceh pleterničkih obrtnika i njima spadajućih sela Sulkovaca, Frkljevaca, Kadanovaca i Resnika „Pleternički Smešani Cih“. Za cehmeštra je izabran Franjo Potočanac, vicemeštar Franjo Donešović, notaruš Luka Mihić. U ceh se upisalo 30 članova, a svi su uplaćivali u cehovsku ladicu taksu od 12 forinti i 30 novčića. Cehovski novac je bio namjenjen za pozajmicu članovima ceha. Dužnost cehmeštra obavljali su sljedeći obrtnici: Franjo Potočanac (1836-1852), Franjo Hanuš (1852-1865), Đuro Jušić (1865-1868), Jozo Vugerniček (1868-1871) i Ivan Sultais (1871-1872), kada je ceh ukinut. Cehovi se ukidaju 1872., a od 1876. godine razvija se Obrtna zadruga koja nastavlja okupljanje pleterničkih obrtnika, a po snazi stoji odmah iza požeške. Godine 1882/83. u Pleternici je osnovana Štedna i pripromoćna zadruga, među prvih deset u Slavoniji i Baranji. U 20. stoljeću udruživanje obrtnika se nastavlja kroz mjesnu organizaciju Saveza hrvatskih obrtnika u Pleternici osnovanu 22. veljače 1920. godine. U nju se učlanilo 65 obrtnika. Na čelu je bio Mirko Leikauf, dok je tajničke poslove vršio Ignac Čop, a blagajničke Slavko Bence. Odbornici su bili Julije Pauše, Franjo Nagy, Ferdo Vugerniček, Franjo Jušić, Pavao Jušić, Pavao Tuček i Stjepan Kovačić. Mjesna organizacija je nabavljala materijale za svoje članove, bavila se poboljšanjem položaja obrtnika u Pleternici, ali i uspješno djelovala u pogledu obrazovanja podmlatka i osnivanja škole za naučnike (šegrte), te organizirala zabave, predavanja i sastanke među obrtnicima. Pleternica je nekad bila poznata po mlinovima, pecarama žestokih pića, a na dobrom glasu bila je i pleternička mljekara i sirara čiji su se proizvodi, osim bliže okolice, odvozili u Bosnu i Hercegovinu. Hidrocentrala u Pleternici izgrađena je nakon izgradnje brane na rijeci Orljavi 1910. godine. Šumarstvo i prerada drveta su oduvijek bili od iznimne važnosti za ovaj kraj, jer je drvo ovdje imalo dobru cijenu, što potvrđuje i nekadašnja parna pilana obradom slavonske hrastovine. U drugoj polovici 19. stoljeća otvoren je u Ratkovici rudnik ugljena, koji je djelovao kao dioničko društvo „Ugljenici Ratkovica“. Ugljen je korišten u Hrvatskoj i izvožen u Ugarsku, a omogućavao je rad tvornici briketa i boja „Nerosin“ u Ratkovici, koja je prestala s radom likvidacijom rudnika šezdesetih godina ovog stoljeća. U samostalnoj Hrvatskoj: Hrvatski nacionalni duh u pleterničkom kraju posebice je došao do izražaja 1990. godine kada je na višestranačkim demokratskim izborima srušen dotadašnji komunistički sustav. Tijekom stvaranja hrvatske domovine Pleternički kraj je dao brojne dragovoljce i branitelje, a zaslužuje trajan spomen i zbog pomoći pružene izbjeglima i prognanima. POZNATI PLETERNIČANI: KAJO ADŽIĆ PLETERNIČANIN IVAN ŠVEAR EUGEN PODAUBSKY PAVAO JUŠIĆ ANDRIJA ŠTAMPAR LJUDEVIT PETRAK DRAGUTIN PAVLIČEVIĆ ĐURO KOVAČIĆ ŽELJKO PAUŠE NIKOLA FILIPOVIĆ JAKOB PAMIĆ SLAVEN BARIŠIĆ MATO NOSIĆ DRAGAN KOVAČEVIĆ DEVETNICA u čast „Gospi od suza“:  Službenim proglašenjem svetišta 31. kolovoza 2005. Pleternica je stala uz bok najvažnijih marijanskih svetišta. U Pleternici je tada bilo oko 80.000 hodočasnika, što je osam puta više nego što u Pleternici ima stanovnika. Za vrijeme ovih svečanih devetnica rektor svetišta Gospe od Suza iz Siracuze msg. Michele Giansiarcusa u grad je donio moćnik sa suzama obrisanima s Gospina lika prije 52 godine. Proštenje je proizašlo iz desetljetnog nastojanja za izgradnjom crkve, koja je okrutno srušena tijekom II svjetskog rata. 3. prosinca 1944. u 7,30 ujutro, zapovjednik Virovitičke partizanske brigade naložio je da se mjesna crkva sv. Nikole iz 18. stoljeća minira, i digne u zrak, pod izgovorom da se njom koristi neprijatelj. To je bio početak borbe protiv religije - „opijuma za narod“. Na pritužbu iz Komande III. Korpusa na Papuku bilo je obećano da će se nakon rata sagraditi nova crkva. 12. svibnja 1945. ubijen je župnik Franjo Radović, iz automatske puške, od strane nepoznatog vojnika, koji se predstavio kao odbjegli domobran. 12. svibnja 1946. u Pleternici je na glavnom trgu održan masovni sastanak građana i vjernika na kojem se tražila izgradnja spomen crkve na starim temeljima, a u mjesnom parku nove moderne crkve. Mjesni odbor Pleternice je odobrio zemljište za gradnju crkve, ali od inicijative nije bilo ništa, a skupljeni materijal je dodijeljen za gradnju Zadružnog doma, popravak škole i Šumariju, te za spomenik palim borcima – partizanima. 24. prosinca 1948. izdano je dopuštenje za izgradnju srušene crkve (nacrt izradio požeški graditelj Bobo Fleissig). 6. ožujka 1950. započinju s radom tri zidara iz Zagrađa gradnju crkve na starim temeljima, no samo nakon sat i pol stiže zabrana daljnjeg rada. I u narednim godinama Petrak unajmljuje nekoliko zidara iz Pleternice, Bresnice i Viškovaca da nastave gradnju, ali NO općine obustavlja radove uz izgovor da je rješenje zastarjelo. 1954. se na misijama u župi Bučje rodila ideja o slavljenju Majke Božje i devetodnevnom moljenju (devetice) u već mučeničkoj župi sv. Nikole u Pleternici. Pleternički vatrogasci su na pritisak Partije zabranili održavanje mise koja se do tada održavala u Vatrogasnom domu. Odlukom Kotarskog suda u siječnju su sve crkvene stvari izbačene iz Vatrogasnog doma u Pleternici. Otada vjernici imaju svete Mise na otvorenom poput prvih kršćana. 1955. započinju u Pleternici misije i devetnice koje traju od 23. kolovoza do 31. kolovoza, a posvećene su Gospi od suza iz Sirakuze koja je na čudesan način proplakala. Njene čudesne moći prenesene su u Pleternicu koja je na taj način postala proštenište u koje će dolaziti više desetaka tisuća vjernika. To je bio odgovor crkve na komunistička maltretiranja, i to na mjestu gdje nema crkve i gdje se sv. službe obavljaju na ruševinama, a priručni oltari su bili često oskrnavljeni. 1958. zbog zasluga u borbi za izgradnju crkve i slobodu vjeroispovijesti nadbiskup Franjo Šeper dodijelio je velečasnom Petraku priznanje i imenovao ga začasnim prisjednikom Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu s pravom nošenja pojasa ljubičaste boje.  Problem pleterničke crkve prelazi granice Jugoslavije jer ukazuje je na vrlo negativan odnos države prema crkvi u komunističkom sustavu. Da bi se izbjegle negativne ocjene o tome, potaknuti su razgovori o gradnji crkve u Pleternici, što je konačno, 21. srpnja 1963., dovelo do dozvole o gradnji crkve u Pleternici. Općinski odbor je bio prisiljen na ovaj čin zbog međunarodnog odjeka koji je imao cijeli pleternički slučaj, zbog upornosti župnika Petraka, te masovnog dolaska na proštenje u Pleternicu. Ipak, usmeno je rečeno da se crkva ne smije graditi u središtu mjesta, niti biti na istim temeljima kao i prethodna, te da ne smije biti na dominantnom mjestu, već zapadno uvučena iznad pašnjaka Dolača. Nacrte je izradio tada najugledniji hrvatski arhitekt Stjepan Planić, uz pomoć Edite Bošnjaković. Iako se u narod puštala vijest kako će to biti predimenzionirana i preskupa crkva, narod se odazvao kako u donacijama, tako i radom. 31. svibnja 1971. je u Pleternici, nedaleko ruševina stare crkve sv. Nikole nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić posvetio novoizgrađenu crkvu Srca Marijina i Gospe od Suza. Slavila se dotad najveća, i jedna od prvih, crkava podignutih u doba komunističkog sustava u Hrvatskoj. Bile su to dvije crkve, na dvije etaže, s muzejom i samostanom sestara Pokornica. Bilo je to spomen-zdanje nekadanje crkve sv. Nikole. 1973. je župnik Petrak imenovan za požeškog dekana, a i bio je jedan od rijetkih koji su onemogućili stvaranje svećeničkog sindikata (zbog odvajanja crkve u Hrvatskoj od Rima, kako su to partijski forumi tražili). 16. ožujka 1999. umro je vlč. msgr. Ljudevit Petrak, pleternički župnik, dekan požeškog dekanata i prvi počasni građanin Grada Pleternice.  PLETERNIČKA SELA: GRADAC Selo Gradac nalazi se uz cestu Pleternica-Kutjevo, na povišenom položaju između potoka Vrbove i Struga. Ova uzvisina dominira vratima Požeške kotline i vjerojatno se ovdje od najstarijih vremena nalazila utvrda ili gradina koja je dala ime današnjem Gradcu. Ime sela se prvi put spominje kao utvrda „castellum Gradach 1442, a pripadalo je u to vrijeme Petru od Požege. Kasnije je na diobi Potrovich potomaka dobio Gradac Pakoša i čitav se rod prema tom posjedu naziva plemići od Gradca. Mjesto je u dalekoj prošlosti bilo nastanjeno, a o tom svjedoče brojni nalazi alata, nakita, posuđa i ostataka gline. U doba Turaka u selu su živjeli Hrvati. 1702. godine su u selu živjele obitelji: Bošnjak, Adžidović, Blašković, Đuranović, Andaković, Mačković, Jakobović, Klarić, Matovinović, Pavlović, Radovčić, Berčinac, Barić, Blažanović, Dražetić, Kanićanac, Lončarić, Mihaljević, Mihaljer i Knežić. BRODSKI DRENOVAC Brodski Drenovac se smjestio uz obronke Dilj-gore, a proteže se paralelno s rijekom Orljavom. Prvi put se spominje davne 1230. godine, kad je bio utvrda ili kaštel na brdu s lijeve strane Orljave, a štitio je prilaze u Požešku kotlinu s juga. U to vrijeme, Drenovac je bio važan i kao imanje i kao utvrda. Nazivali su ga i Mitrovac, prema plemićima Mitrovačkim koji su izumrli 1399. Vlasnici Drenovca bili su i Berislavići, Dezislavići i Grabarski. Za vrijeme Turaka, bio je to Kulidži-beg iz Đakova. Naselje se do 1770.godine nalazilo u brdima iznad današnjeg sela, koje danas zovemo Kućište. U Brodskom Drenovcu je također pronađeno nekoliko grobova iz prethistorijskog razdoblja, s velikim brojem vrijednih arheoloških nalaza. Narodna predaja kaže da se drenovački grad nalazio na brdu Zekincu, u predjelu Velšinac. Turci ovaj grad pri prvoj provali 1502. zapališe, te izgradište novi. 1596. ga osvoji harambaša Franjo Ilić, a 1600. godine hajduci braća Lapsanovići. I ovih puta je grad gorio. 1653. ponovo su kršćani srušili drenovački grad, jer je bio u turskim rukama. Tako da je gorio četiri puta. Nakon ove posljednje akcije nije se više obnavljao, a kamenje je razvučeno za gradnju obližnjeg naselja. Najstarije porodice su: Ferković, Neferović, Matijević, Filipović, Sudić, Kovačević, Krišković, Vladić, Memedović, Ninković, Pavletić, Sinovčević, Bistrić, Milković, Žagrić, Magić i dr. Danas ovdje živi nešto više od 800 stanovnika. Crkva sv. Dimitrija Na groblju iznad sela odlično je sačuvana gotička crkva sv. Dimitrija koja je još 1660. bila župna. Crkva ima jedna lađu i poligonalno svetište koje podržava četiri kontrafora. U crkvu se ulazi kroz recentrije predvorje, a zatim ispod gotičkoga trokatnog zvonika. U crkvi je i pjevalište, koje počiva na dva stupa. Trijumfalni luk dosta je nizak i počiva na dva poligonalna polustupa s bazama i kapitelima, koji imaju lisnati ukras. Na južnoj strani svetišta nalaze se sedilije sa tri luka, identične kao one pronađene u župnoj crkvi u Velikoj. Današnji izgled iznad svetišta datira iz baroka, kad je iznad njega sagrađena polukružna kula kao utvrđenje, a gotički svod je skinut. Od prozora u svetištu, jedan je sasvim zazidan, srednji ima samo lunetu, a jugoistočni je sačuvao svoj gotički izgled, ali samo do nadvoja. Sjeverni zid crkve ne pokazuje tragova prozora, a oni s južne strane su prošireni u vrijeme baroka, pa ime je jedna špaleta originalna i nadvoji novi. Vrata crkve imaju šiljat završetak, kao i ona na zvoniku u koji se ulazi s tavana. Zvonik na prvom i drugom katu ima po tri gotička prozora sa šiljatim lukovima, a na trećem katu su četiri prozora od kojih je sjeverni bifora. Zvonik u visini prvoga kata ima skok u debljini zida kao u Bedemgradu i u Našicama. Kapiteli u svetištu ukrašeni su hrastovim i drugim lišćem, još stiliziranijim, iako se osjeća težnja naturalizma. Primjera takve obrade lišće ima i u Mađarskoj, na tzv. Matijinoj crkvi u Budimu. Zanimljiva je usporedba s jednim malim kapitelom na zazidanom prozoru svetišta franjevačke crkve u Našicama, na dijelu prozora gdje počinje kružište. Osnovni volumen (kocka) i kompozicija bazirana na kvadratu obilježje su romanike-rane gotike u Požeškoj kotlini. Trijumfalni luk je uvučen nešto unutra, zbog čega se dobiva dojam romaničkog načina priključenja svetišta na lađu. Na svim uglovima crkve nalaze se klesani kvadri, a na mnogim klesancima izvana su vidljivi petroglifi magijskog obilježja. U trijemu crkvu jedan je kameni blok s ranogotičkom profilacijom, koji možda potječe s neke druge građevine. BUČJE  Bučje je selo na lijevoj obali Orljave, smješteno između Brodskog Drenovca i Zagrađa, sa lijepim položajem između orljavske doline i niskih obrađenih ogranaka Dilj gore. Spominje se da je nekada na brdu Garevici postojao utvrđeni grad, čiji se ostaci mogu i danas naći, a narodna predaja kaže da se nalazio na mjestu koje se danas zove Gradina. Selo se u doba turske vladavine nalazilo blizu sela Lovčić, a poslije je preseljeno na današnje mjesto. Utvrda se u početku nazivala Garavica, a kasnije Buč ili Bučan. I ovaj grada je pripadao plemićima Gorjanskim, kao i Drenovac, a poslije je došao u vlast porodice Bučan. Spominje se da je ovdje umro i pokopan Osvaldo Bučan koji je bio jedan od posljednijh vlasnika posjed Bučje. Prema porodici Bučan je selo vjerojatno dobilo i ime.  Najstarije bučanske obitelji su: Mikić, Tomašević, Gregurić, Svrakić, Vračić, Odobašić, Aladrović, Jurković, Putrić, Đukić, Kokić, Pavić, Bašić, Bajić i još neke. Kasnije se doselilo dosta stanovništva iz Like (Rukavina, Kvaternik, Prša itd.). FRKLJEVCI  Sela Frkljevci i Kadanovci međusobno su povezana i može ih se smatrati jednim selom. Oba leže duž ceste Pleternica – Slavonski Brod u dolini potoka Gnojnica, a podno pitomih šumovitih obronaka Dilj-gore. Frkljevci se spominju prvi put 1335., a samo selo je bilo uvučenije u potočne klance Dilja. Ime najvjerojatnije vuče od plemićkog imena Ferko, ili Ferklewcz i Ferlyewcz. Kadanovci su pak dobili ime po plemiću i vladaru Kadanu. Još u 1471. je na ovim prostorima bila utvrda, no Matija Korvin je naredio da se poruši jer je njen vlasnik, Blaž Husar izdao kralja. U popisu iz 1702. godine spominju se sljedeće obitelji: Babić, Banović, Kosović, Šestaković, Zetović, Katić, Kovač, Kaptolac, Dejanović, Majstor, Šustić, Andrić, Antolović, Blažić, Gabrić, Ilić, Ivić, Livaković, Knežević, Makar, Miković i Pavlović. POŽEŠKA KOPRIVNICA target="_blank">  Koprivnica se smjestila u uskoj uvali koju čine potoci Čapljak i Potočina. Selo je podalje od ceste Pleternica-Nova Kapela, uvučeno između dvije šumovite kose Požeške gore. Koprivnica se prvi put spominje 1380. godine kao Kaproncza, zatim 1403. kao Kwproncha, a njeni gospodari bili su plemići Koprivnički. Nekad je na brijegu kod Koprivnice postojala drvena utvrda na brdu Kula, a možda i na brdu Gračina. Do 18. stoljeća selo je bilo u klancima Požeške gore, kad je preseljeno na današnje mjesto. Legenda iz Koprivnice: Narod iz Koprivnice pripovijedao je da je u malom jezeru, na putu prema Komorici, živio zmaj. Zmaj je bio vrlo opasan. Bio je krvožedan i vladao se kao selski knez. Određivao je da mu se daje za hranu jedno ljudsko biće. Kada je odredio da mu se za hranu poda jedna djevojka koja je imala svoga momka, momak se usprotivio. U određeno vrijeme dođe momak do jezera umjesto djevojke. Zora je svićala. Sunce je počelo bacati svoje zrake po obzorju neba. Selo je na nogama. Svi očekuju kad će se uzgibati voda u jezeru. Jezero se uzgibalo a zmaj je pomolio svoju glavu koja je vizirla iznad vode. Momak uze pušku i nanišani zmaja u glavu, te odapne obarač. Voda se zakrvavi i zmaj pogine. Od tog vremena selo se oslobodilo zmala. No, iako je zmaj nestao, strah je ostao. Kad ljudi idu ovim putem prema Komorici ili poslom, kraj jezera, obuzme ih strah od zmaja koji je ovdje živio.  ZAGRAĐE  Selo Zagrađe smjestilo se na obroncima Dilj gore, udaljeno je 6 km od Pleternice. Od ceste Pleternica-Slavonski Brod odvaja se Zagrađe u dužini od preko 3km. Podno sela teče potok Gnojnica. Zagrađe nije u prošlosti bilo na današnjem mjestu, nego na mjestu koje se danas naziva Selišta i na njemu ima tragova naselja, a još početkom ovog stoljeća bile su vidljive ruševine jedne crkvice. Naselje je bilo također i na mjestu koje se danas zove Kućište, te je tu pronađeno ostataka oruđe, posuđa i starog novca. Između Zagrađa i Lovčića bila je u prošlosti utvrda, pa se to mjesto i danas zove Gradina. Ime sela Zagrađe nastalo je najvjerojatnije zbog položaja sela „za gradom“. Više od jedne trećine stanovništva su starosjedioci: Vidaković, Matošević, Uremović, Lucić, Katanić, Kovačević, Kanić, Brzić, Alaber, Štimac, Galović, Tuličić. 1903. godine doselile su se prve obitelji iz Galicije: Ančurovski, Gajovski, Stankijević, Stocki, Turčin. LIDAS "Lidas" je manifestacija nastala iz težnje da se sačuva ono što je vrijeme počelo pokrivati patinom zaborava. Želimo svo narodno blago iznijeti i prostrti i time oplemeniti sveukupnu kulturnu pozornicu pleterničkog kraja. Ugledu ove smotre, čak i izvan Požeštine pridonose i sadržaji poput likovnih, etnografskih, i druge izložbe, te predstavljanja knjiga. Likovno-reklamna ponuda očituje se u uređenju grada, izloga i prozora stanova građana folklornim motivima. Tu je niz sitnih elemenata: doček gostiju na ulazima u mjesto, gostoprimstvo, ugostiteljska i gastro ponuda, opremanje konjskih zaprega, prodaja predmeta starih obrta, licitari... dakle sve što oplemenjuje dušu ljepotom i vrijednostima koje je iznjedrio naš zavičaj. Život ovog kraja utkan je u hrvatsku narodnu nošnju i održavanje narodnih običaja, i promoviraju se odabirom najljepše nošnje u kategorijama "baje", "snaše" i "djevojke". Kandidati i kandidatkinje dolaze opremljeni kao kosci, čaje, djeveri, prelje, reduše, žetelice, ručkonoše, a nisu izostale ni svečane bogate oprave djevojaka za udaju i snaša za crkvene godove. Domaćin i organizator smotre je KUD „Orljava“ Pleternica. U okviru LIDAS-a održava se i Smotra dječjeg folklora i Dječji festival „Cvjetići glazbe“. Dječji folklor je osnov za nastavak i prenošenje kulture zavičajnog kraja i ima sve bitne elemente predajne kulture. Cvjetići glazbe su Dječji festival tamburaške glazbe, u kojem sudjeluju djeca do 12 godina. Svake godine može se čuti sve kvalitetnija dječja pjesma uz tamburicu. Zaorila pisma sa Orljave pa veseli garave i plave Pleternico, dok ti ime traje čuvat ćemo tvoje običaje |
